Slovo o vremenu [Doba antiumetnosti]

ABOUT

Vrlo često se nailazi na mišljenje da je blagostanje neophodan uslov za cvjetanje umjetnosti. ˙(…) Ali, uprkos tome, to mišljenje nije daleko od zablude, koja je ponekad čak i kobna, jer zamagljuje osnovne pobude i ne shvata bitni smisao umjetnosti. (…) Kada bi blagostanje bilo jedini uslov za rađanje umjetnosti, estetski fenomen bi bio samo jedan mali dio socijalnog fenomena. A potpuno podčinjavanje estetskog fenomena socijalnom bilo bi pogrešno u metodološkom smislu i ne bi odgovaralo ni činjenicama. Nije teško dokazati da oni koji uživaju stvarno blagostanje, po pravilu, sami ne stvaraju, nego za sebe i svoje potrebe samo regrutuju stvaraoce. Čak i statistike pokazuju da u građanskoj kulturi ne stvaraju ljudi iz krugova rentijera i finansijera nego, uglavnom, ljudi iz krugova sitnih poduzetnika i službenika. Zato umjetnici stvaraju u znaku pobune protiv onih koji slobodu i blagostanje imaju u svojim rukama i smisao njihovog stvaranja, onim njegovim dijelom koje je uvijek okrenuto protiv kapitalističke aristokratije, jeste napredan i s gledišta proleterskih stavova. Prava umjetnost je sukob s dobrim koje je dobro samo za manjinu a zlo za većinu i u tom smislu ona predstavlja herojski akt. A da bi se takva umjetnost stvarala potrebno je prije svega postojanje zla kao uzroka, i to ne samo društvenog zla u vidu klasnog ili bilo kakvog drugog izrabljivanja nego i „metafizičkog“ zla, kao što su smrt i druge sudbinske nevolje ljudskog roda. Zato su umjetnosti potrebni nesalomljivi karakteri, pobunjenici, zavjerenici stvaranja. Larošfuko je govorio: „Slabići ne mogu biti iskreni.“ Tu misao možemo s puno prava parafrazirati u ovom obliku: „Slabići ne mogu biti umjetnici.“ Najveće umjetničke epohe su one u kojima umjetnici pokazuju najviše hrabrosti.